Specifičnost Paga, njegova ogoljela stiješnjenost u ogradice i kante, ograđena suhozidima i prošarana klancima ili stagnicama koje ih povezuju, transformira se na platnima Frane Gligore u karakteristični, reljefni zemljovid. U posjede koji su se oporučno smanjivali, kratili i sužavali. Katastarska dioba pretvorila je pravokutne ogradice u zmijolike forme, u vijuge i krugove, elipse i crte razdjelnice.

Suhozidi nadrastaju kamenjar u okomicama koje ilustriraju protege omeđena svijeta. Pomoću njih Frane Gligora naglašava strukturu krša, oblik paške cipke, geometrijsku igru prostora. Ništa ne idealizira, ne mijenja postojece granice, samo uklanja suvišno. Suhozid svodi na ogoljeli znak pomoću kojeg želi istaknuti ono što ga najviše fascinira.

Za elemente gradnje izabire pogodno godišnje doba: zimu ili proljeće kad je sve još u nagovještaju i slutnji. Ispražnjeni pašnjaci bez Ijudi i ovaca na njegovim se platnima pretvaraju u astralni krajolik, zadobivaju metafizičke dimenzije. Stilizirani prostor postoje čvrsta jezgra nasuprot izmičućem vremenu.
Ocrtavajući prazninu u zaklonu sjene u pritajenom svjetlu otkriva magičnu plohu poroznosti i tvrdine. Osjecaju pustoši suprotstavlja unutrašnje svjetlo te obnavlja idealnu podlogu za otajno i neuhvatljivo.

Reducirani krajolik slegnuo se na dno upamćenog. Neočekivani rezovi, kosine, vrhovi brda, izviru iz postojećeg pejzaža, ali se istodobno idealno slažu sa zemljovidom duše. Pokretljivost elementarnog i duhovnog zalog su idelane gradnje, čistoće i suspregnutosti unutar zadanih dimenzija.

Iako Frane Gligora na svojim platnima slijedi izvorni pejzaž, čisti ga od suvišna raslinja ostavljajući tek poneki smrič kao kotu i putokaz. U suglasju izmjerljiva svijeta sažeta po naravi praiskonske cistoće, kroz niz varijacija poznatih predjela: Kolana, Svetog Duha, Barbata, Zubovića, Slatine, dopunja prostor čovjekova izbivanja. Nesputani osjećaj slobode grana se u osjećaj pustoši kao mogućnost otklona od vremenitosti i propadanja.

Priklanjajući se boji škrte zemlje, tamnijim, smeđim tonovima, i boji isprana vapnenca, prigušeno bijeloj, u slike upisuje svoj vremenski kod.

Poetičnost samoće stopljena s cvrstoćom krajolika stvara ugođaj izvorne vitalnosti. Pokušavajući zaustaviti vrijeme i naglasiti cvrstoću opstanka Gligora u pejzaž unosi osobnu, žilavu notu. Njegove Masline zadobivaju mitološke dimenzije. U njima kruži energetska sila.

Omeđene grane, debla i korijenje masline pretvara u "žive skulpture" koje ponekad asociraju na Ijude i životinje. Naglašavajući zgužvanost kore i kvrgave izbocine, isprepletenost starih grana i oporih debla, ističe njihovu teksturu i strukturu. Kombinacijom bijelog i smeđeg, hrapavog i glatkog, tamnog i svijetlog, oblikuje tvarne forme.

Ponirući u srodni krajolik otoka Paga Frane Gligora istančanim senzibilitetom u svoje slike unosi osobnu notu, mješavinu faktografskog i idealnog, tvarnog i zamišljenog. Majstorski oslikava povezanost između Ijudskog i kozmičkog."

Andriana Škunca