Frane Gligora, rođen 1945. godine u Kolanu na otoku Pagu. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, studijsku grupu likovne umjetnosti. Do 1979. godine radi kao likovni pedagog u Orljavcu (Slavonija) i Drnišu. Povratkom u Kolan zaokupljen je vječitim izvorom nadahnuća - kamenom.
Dosada je samostalno izlagao šest puta te sudjelovao na nekoliko skupnih izložbi. Slika Ogradice VII poklonjena je, u ime župe Sv. Luke Evanđeliste u Kolanu, Svetom Ocu Ivanu Pavlu II prigodom njegovog posjeta zadarskoj nadbiskupiji u lipnju 2003. godine.
Živi u Kolanu. Radi u Osnovnoj školi A.G. Matoša u Novalji.

 
 

Adresa
Frane Gligora
Figurica 22
23251 Kolan, otok Pag
Hrvatska

 
Telefon
00385 (0)23 698 060
 
 
 

U težnji prema općoj globalizaciji i zajedničkim idejama kao uzoru svijeta prema kojem bi se trebalo ravnati, lokalno i pojedinačno nameće se kao posljednje utočište osamljenog subjekta. U globalnim parametrima univerzalnog svijeta, osobnosti koje su zaštićene opnom mikrokozmosa i uronjene u zavičajni krajolik kao u duhovni bunar, još se ogledaju u prvotnom pejzažu sačuvanih mijena.

Rođen i nastanjen u središtu otoka Paga, nekoliko kilometara udaljenom od mora, u mjestu Kolan, koji je njegovao i sačuvao neke zasebne spečificnosti, Frane Gligora, pohranio je u sebi sliku ogradica, gramača, kopišća, stagnica, jarica i laza. U svom slikarskom nadahnuću, između moćnog kamenjara i bogatog kolanjskog polja pretvorenog u oazu vinograda i bogatih pašnjaka, priklonio se meandru suhozida i stoljetnoj snazi lunjskih maslina.

Fasciniran strukturom ispremreženih suhozida i bogatom ornamentikom raspucale kore povijenog debla, u njima iščitava iskonsku snagu i žilavu opstojnost Ijudskog napora koji slijedi unutarnji, nevidljivi tlocrt podzemnih napuklina i brazda. Sve što je stvoreno erozijom, izdubeno vododerinama, izbrušeno burama, podjednako se odražava i u dnu, na pohranjenim mjestima koja šalju energetsku snagu sveukupnoj postojanosti otoka.

Specifičnost Paga, njegova ogoljela stiješnjenost u ogradice i kante, ograđena suhozidima i prošarana klancima ili stagnicama koje ih povezuju, transformira se na platnima Frane Gligore u karakteristični, reljefni zemljovid. U posjede koji su se oporučno smanjivali, kratili i sužavali. Katastarska dioba pretvorila je pravokutne ogradice u zmijolike forme, u vijuge i krugove, elipse i crte razdjelnice.

Suhozidi nadrastaju kamenjar u okomicama koje ilustriraju protege omeđena svijeta. Pomoću njih Frane Gligora naglašava strukturu krša, oblik paške cipke, geometrijsku igru prostora. Ništa ne idealizira, ne mijenja postojece granice, samo uklanja suvišno. Suhozid svodi na ogoljeli znak pomoću kojeg želi istaknuti ono što ga najviše fascinira.

Za elemente gradnje izabire pogodno godišnje doba: zimu ili proljeće kad je sve još u nagovještaju i slutnji. Ispražnjeni pašnjaci bez Ijudi i ovaca na njegovim se platnima pretvaraju u astralni krajolik, zadobivaju metafizičke dimenzije. Stilizirani prostor postoje čvrsta jezgra nasuprot izmičućem vremenu.
Ocrtavajući prazninu u zaklonu sjene u pritajenom svjetlu otkriva magičnu plohu poroznosti i tvrdine. Osjecaju pustoši suprotstavlja unutrašnje svjetlo te obnavlja idealnu podlogu za otajno i neuhvatljivo.

Reducirani krajolik slegnuo se na dno upamćenog. Neočekivani rezovi, kosine, vrhovi brda, izviru iz postojećeg pejzaža, ali se istodobno idealno slažu sa zemljovidom duše. Pokretljivost elementarnog i duhovnog zalog su idelane gradnje, čistoće i suspregnutosti unutar zadanih dimenzija.

Iako Frane Gligora na svojim platnima slijedi izvorni pejzaž, čisti ga od suvišna raslinja ostavljajući tek poneki smrič kao kotu i putokaz. U suglasju izmjerljiva svijeta sažeta po naravi praiskonske cistoće, kroz niz varijacija poznatih predjela: Kolana, Svetog Duha, Barbata, Zubovića, Slatine, dopunja prostor čovjekova izbivanja. Nesputani osjećaj slobode grana se u osjećaj pustoši kao mogućnost otklona od vremenitosti i propadanja.

Priklanjajući se boji škrte zemlje, tamnijim, smeđim tonovima, i boji isprana vapnenca, prigušeno bijeloj, u slike upisuje svoj vremenski kod.

Poetičnost samoće stopljena s cvrstoćom krajolika stvara ugođaj izvorne vitalnosti. Pokušavajući zaustaviti vrijeme i naglasiti cvrstoću opstanka Gligora u pejzaž unosi osobnu, žilavu notu. Njegove Masline zadobivaju mitološke dimenzije. U njima kruži energetska sila.

Omeđene grane, debla i korijenje masline pretvara u "žive skulpture" koje ponekad asociraju na Ijude i životinje. Naglašavajući zgužvanost kore i kvrgave izbocine, isprepletenost starih grana i oporih debla, ističe njihovu teksturu i strukturu. Kombinacijom bijelog i smeđeg, hrapavog i glatkog, tamnog i svijetlog, oblikuje tvarne forme.

Ponirući u srodni krajolik otoka Paga Frane Gligora istančanim senzibilitetom u svoje slike unosi osobnu notu, mješavinu faktografskog i idealnog, tvarnog i zamišljenog. Majstorski oslikava povezanost između Ijudskog i kozmičkog."


Andriana Škunca


 
 

 

 

WebEdIT Kolan